Piše: Sadik Idrizi Cjelokupna tzv. "torbeška grupa" (Gora, Župa, Reka, Golo Brdo, Drimkol) bila je u proteklom periodu izložena pritiscima i svojatanjima gotovo sa svih strana. Skoro svi autori, i oni srpski i oni bugarsko-makedonski, "islamizaciju" ovog naroda doživljavaju kao katastrofu. Isti ili slican stav prema ovom pitanju imaju i pojedini autori koji pripadaju ovom korpusu (Limanovski, Hasani i dr.) i koji se prosto utrkuju u traženju paganskih motiva u obicajima i toponimiji sve sa namjerom da pokažu na historijske korijene i veze sa narodima prema kojima oni gaje simpatije Stoljece koje je ostalo iza nas u Gori je bilo ispunjeno historijskim dogadajima i prilikama koje su oznacavale uspon i pad, negiranje i omaložavanje, svojatanje i odbacivanje, prijetnje i zloupotrebe, manipulacije i muhadžirluke, ratove i mirove. Poslije propasti Osmanske Turske (1912), Goru su pohodile mnoge vojske i paravojske sa svih strana - i bugarske i srpske, i njemacke i austro-ugarske, i italijanske i albanske. U XX vijeku Gora je živjela u više država - Turskoj, Albaniji, Srbiji, Jugoslaviji, Makedoniji. Danas najveci dio Gore pripada Kosovu (18 sela), manji dio pripada Albaniji (9 sela), dok se dva sela nalaze u Makedoniji. Bila je u kraljevini i komunizmu - onom Titovom ali i Enverovom. Godinama se pljuvalo na Boga, ali su se gradile i veljelepne džamije. Nit vjere se tanjila, ali se nikada nije sasvim prekidala. Uvijek je ostajalo po neko zrno iz kojega su, kad u to niko nije vjerovao, nicali novi izdanci. Gora se više puta praznila, ali se obnavljala i iznova punila. Rijeke muhadžira su kretale put juga i istoka, ali i put sjevera i zapada. Bilo je straha i placa, ali je bilo i svadbi i veselja. Bilo je lutanja i grešaka u sudbonosnim trenucima, bilo je i nacionalne mimikrije i podanickog mentaliteta. Bilo je svega što može zadesiti jedan siromašan i gurbedžijski kraj. Bile su bolesti i gladi, bile su i zadruge i Enverovske kooperative. Bilo je eksperimentisanja sa ljudima i "kloniranja mozgova" i bilo je previše promašaja. Porijeklo stanovnika Gore Mnogi naši ljudi cesto postavljaju pitanje i traže odgovor o porijeklu stanovnika Gore. Ovo pitanje postavljaju obicni ljudi ali i intelektualci (ili oni koji se tako osjecaju). Nikada ne dajem kratak odgovor, jer takvog odgovora i nema. Uvijek pokušavam da postavim u historijske okvire, da ukažem na balkansku historijsku maglu. Jer na ovim je prostorima dolazilo do velikih pomjeranja stanovništva. Mnogi su narodi vremenom nestali. Ostali su samo tragovi u toponimiji ili samo u historijskom sjecanju. U svakom narodu na ovim prostorima ima više slojeva i razlicitih etnickih naslaga i nigdje stvari nisu sasvim jasne. Uvijek postoji opasnost, ukoliko date kratak odgovor, da se nadete u situaciji iz koje se ne možete lahko izvuci. Samo nekoliko pitanja o sudbini nekih balkanskih naroda: Gdje su Kumani, Pecenezi i Hazari? Šta je sa Aromunima, Turcima-Jurucima, Tatarima? Kakva je sudbina Bogumila i pokreta kojem su pripadali? Torbeši i Pomaci i njihova veza sa bogumilskim pokretom? Mogu li se iz historijskog pamcenja izbaciti vijekovi turske vladavine na ovim prostorima (1445-1912)? Period prije dolaska Turaka i dva vijeka bugarske dominacije na Balkanu, pomjeranje stanovništva tokom krstaških ratova i prodor Arapa u Evropu? Zagonetnost nišan-ploce na mlickoj džamiji? Pitanja je, zaista, mnogo i odgovor nikada ne može biti jednostavan. Predmet ovoga rada bice ono što se u Gori dešavalo tokom XX vijeka i samo rijetko cemo napraviti izlet u prethodne periode, ukoliko je to neophodno. Da bi se bavili nekom ozbiljnijom analizom, potrebno je još izvora i dokumenata iz turskih i drugih arhiva koji nam u ovom trenutku, nažalost, nisu dostupni. Nije nam namjera da pišemo politicki traktat niti da pripremimo teren za nekakvu asimilaciju, što je mnogim autorima do sada bio jedini cilj. Mnogi od njih su polazili od velikodržavnih pozicija i pripremali teren politicarima za buduce planove i odluke. Cjelokupna tzv. "torbeška grupa" (Gora, Župa, Reka, Golo Brdo, Drimkol) bila je u proteklom periodu izložena pritiscima i svojatanjima gotovo sa svih strana. Skoro svi autori, i oni srpski i oni bugarsko-makedonski, "islamizaciju" ovog naroda doživljavaju kao katastrofu. Isti ili slican stav prema ovom pitanju imaju i pojedini autori koji pripadaju ovom korpusu (Limanovski, Hasani i dr.) i koji se prosto utrkuju u traženju paganskih motiva u obicajima i toponimiji sve sa namjerom da pokažu na historijske korijene i veze sa narodima prema kojima oni gaje simpatije. Svi oni zaboravljaju da se historija nikada ne ponavlja i ne kreže unazad. Ako se nešto i ponovi, onda to nije original vec surogat bez buducnosti. Proces nastajanja i formiranja nacija u svijetu, a posebno na Balkanu, još traje i krece se unaprijed. Svi pokušaji zaustavljanja ili revizije ovog procesa osudeni su na neuspjeh. Pet vjekova u islamu i nekoliko vjekova prije toga u bogumilstvu su veliki period da bi neko mogao da se igra sa historijom i da je prilagodava svome ukusu. Pomenuti Nijazi Limanovski u knjizi Islamska religija i islamizirani Makedonci piše: "Zbog vjerskog fanatizma i zabluda pojedini socijalni slojevi medu Makedoncima muslimanima koji se uglavnom nalaze na nižem prosvjetno-kulturnom nivou, izloženi su stalnim pritiscima iz neprijateljskih pobuda. Cilj ovih presija je da se izjednaši vjerska i nacionalna pripadnost, tacnije, da ovakav kurs ostane vjecno pravilo. Naime, to je trajni interes neprijateljski orijentisanih sila, vjerskih dogmatika i zaslijepljenih muslimanskih fanatika koji po svaku cijenu žele da vrate tocak historije" (prijevod autora). Ova knjiga je objavljena još 1989. godine prije nego je zapoceo raspad bivše Jugoslavije. Ovaj rad je više suocavanje sa trenutnim stanjem nego traganje za nekom apsolutnom istinom koja u ovakvim situacijama i ne postoji. Mnogi brojniji i "stariji" narodi imaju problema sa svojom prošlošcu i nacionalnom identifikacijom, a kamoli mi koji smo negirani i osporavani od gotovo svih, pa cak i od ljudi iz sopstvenog korpusa. Pokušacemo, koristeci autore koji su nam dostupni, da damo malo više svjetla putujuci kroz balkansku maglu. Najdostupniji su nam bili srpski, bugarski i makedonski autori, dok manje albanski i turski koji su se i inace manje bavili ovom problematikom. I opet, u zavisnosti od nacionalne pripadnosti autora, Gora je prikazivana i bila predmet svojatanja. Njeni stanovnici su i Bugari i Srbi islamske vjeroispovjesti, i Makedonci muslimani, i Albanci, i Turci. Ponekad su Gorani i Torbeši, a cesto i neoprijedeljeni. Njihov je jezik srpski i bugarski i makedonski, sve u zavisnosti od ugla posmatranja. O Gori su pisali autori iz gotovo svih balkanskih zemalja, pa i šire. Od srpskih autora pisali su: M. Lutovac, J. Cvijic, J. Hadživasiljevic, J. Trifunovic, M. Milojevic i mnogi drugi. U pojedine projekte su bile ukljucene i citave nacionalne institucije - instituti i Akademija nauka. Od bugarskih autora pisali su: V. K'ncov, J. Ivanov, St. Šiškov, S. Selišcev, E. Milanov i drugi. Od makedonskih autora pisali su: B. Ristovski, F. Kavajev, G. Palikruševa, A. Stojanovski, B. Vidoevski, N. Limanovski i dr. Od albanskih autora pisali su: S. Pulaha, N. Dokle, Sh. Hoxha, H. Meleqi i dr. O Gori je pisao i ruski konzul u Prizrenu I. S. Jastrebov, kao i Dankinja Birte Trerup. I danas mnogi predstavnici medunarodnih organizacija prisutnih na Kosovu pokazuju veliko interesovanje za ovaj kraj i ove ljude. Ne znam šta ih toliko privlaci, možda arhaicnost a možda i znatiželja izazvana od susjeda. Prva decenija XX vijeka U XX vijek žitelji Gore ulaze kao dio Otomanske Turske ne sluteci šta ih sve ocekuje u godinama koje dolaze. Vecina stanovnika je orjentirana na stocarstvo, prije svega, na nomadsko ovcarstvo, jer Šar planina pruža izvanredne mogucnosti za ljetnju ispašu. I dalje, tokom zimskih mjeseci, veliki broj krupnijih stocara (caja) svoja stada goni u Makedoniju, Grcku pa i Anadoliju, jer nisu u stanju da obezbjede hranu za svoju stoku. Broj ovaca u Gori na pocetku vijeka je na desetine hiljada, možda i cijelih sto hiljada. Brojka od milion ovaca, koju u svojoj Autobiografiji pominje Petar Kostic Prizrenac, svakako je preuvelicana i pored cinjenica da je cijela Gora u ovo vrijeme jednoj državi (tridesetak sela). Pored stocarstva dobar dio stanovništva bavi se i zanatima. Osim starih zanata za lokalne potrebe (kovacki, grncarski, puškarski) javljaju se i novi iskljucivo vezani za pripremanje hrane - poslasticarski, buregdžijski, kulinarski (ašcije). Pocinje novi vid gurbeta, razlicit od nomadskog stocarenja. Muški sposobni clanovi porodice odlaze po citavom Balkanu pa i šire, dok žene i djeca ostaju kod svojih kuca cime se održava kompaktnost zajednice. Stvaraju se kolonije zanatlija koncentrisane prema selima iz kojih dolaze pecalbari. Tako Borjani odlaze u Bosnu, Brodani u Skoplje, Solun i Istambul, Rapcani i Kruševljani u Sofiju i druge bugarske gradove, Šištevljani u Skenderiju (Aleksandriju) i, kako oni kažu, Misir (Egipat). Znacajno je to što se vecina gurbedžija vraca u svoj zavicaj (memljecet) tako da se porodica ne raspada i održava se ekonomska sigurnost stanovništva. Posljednje godine turske vladavine zapamcene su kao snošljive i kao "blagostanje" u poredenju sa godinama koje dolaze tokom balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Dogadaji i prilike - Torbeš jedan je od naziva za Bogumile, pored vec poznatih - Babuni, Katari, Albižani, Kududeri (postoji toponim Kududer kod Šištevca). Bogumili su posebno proganjani tokom XII i XIII vijeka i u bugarskoj i u srpskoj državi. - Najveci masakr je izvršen u Restelici gdje je ubijeno 13 mještana (i danas o tome svjedoce mezarluci Javori), u Kruševu je ubijeno 9 clanova porodice Mula Arifa medu kojima i dvoje djece od po nekoliko godina. Kasnije se, 1959. godine, kompletna porodica Gazi (sin i unuci Mula Arifa) iselila u Tursku gdje i danas živi. U Brodu je na mjestu Zdražejec, takoder, izvršen masakr i ubijeno desetak mještana. Restelica, najvece bošnjacko selo u Gori Prvih godina novoga vijeka Goru najprije zahvataju velike epidemije - najvjerovatnije boginje. Bilo je to 1901. ili 1902. godine kada je u mnogim selima umiralo i po nekoliko ljudi na dan. Epidemija je bila tako masovna da su mrtvi ukopavani po bašcama ili na obodu sela a dženaze su nosile i žene, mada to nije u islamskoj tradiciji. Veca epidemija je zahvatila Goru krajem XVII vijeka kada su pojedina sela bila zapaljena i uništena (bila je to kuga, u narodu poznata kao crna šuma). Danas živi legenda da je na pojedinim mjestima nekada bilo selo, kao Glavnik, Gušavce i sl. Pouzdano se zna da su u tom periodu formirana i dva sela na drugoj strani Šare - Urvic, Jalovjane kao goranska subgrupa (danas u Makedoniji). Najveci dio stanovnika pomenutih sela zna da su porijeklom iz Borja, Restelice, Kukaljana i drugih sela sa ove strane planine. Nemamo pouzdanih podataka da je na pocetku vijeka u Gori radila neka škola, ali znamo da je gotovo u svim selima bilo mekteba (mejtepi) a u Restelici i ruždija. U to vrijeme Gora je imala tri hafiza - hafiz Ibrahim iz Leštana, hafiz Mehmed iz Radeše i hafiz Mehmed iz Broda. Bilo je ucenih alima koji su završili medresu u Prizrenu, Skoplju i Istanbulu. Sva sela su imala džamije, što potvrduju i neki autori koji su posjetili Goru u to vrijeme. Pod uticajem derviša iz Prizrena i u Gori su na pocetku vijeka djelovali derviški redovi koji su prestali sa radom tokom perioda komunizma. Mada ovaj fenomen nije dovoljno odreden, ipak pouzdano znamo da su u Brodu, Restelici, Radeši, Zlipotoku i nekim drugim selima postojali "tarikati" ("šehoji"), mada nam nije poznato kojem su redu pripadali. Sigurno je da je u ovom periodu bilo dosta pismenih i ucenih ljudi koji su ostavili pisanih dokumenata o tom, ali i o ranijim vremenima. Medutim, potrebno je pretražiti skromne biblioteke po našim džamijama kao i neke porodicne biblioteke koje svakako postoje. Pored prepisa knjiga, vjerovatno da ima i nekog subjektivnog zapisa koji može dati više svjetla na turski period koji je najznacajniji dio u našoj ukupnoj historiji. Sve do 1912. godine, pa i kasnije, stanovnici Gore se u nacionalnom pogledu poistovjecuju sa Turcima ("A si Turcin, a što si?"). Mada se ova identifikacija, prije svega, vezuje za vjersku pripadnost i oznacava pripadnost islamu, ona u sebi sadrži i elemenat pripadnosti turskoj državnoj zajednici. Jer, gotovo petsto godina turske vladavine je u narodu stvorilo osjecaj zaklona i sigurnosti. Osim pomenute, u narodu su u upotrebi i još neke odrednice kao "našinec", Torbeš i geografska odrednica Goranin. Ovdje cemo se više zadržati na odrednici Torbeš koja se vezuje i za druge regije na jednom širem planinskom prostoru Kosova, Albanije i Makedonije. Pošto ova odrednica cesto ima i pežorativni karakter, upucuje na zakljucak da su je stvorili susjedni narodi, jer niko nece za sebe koristiti naziv koji sadrži i najmanji elemenat pogrde. Takode se dosta manipuliše i porijeklom rijeci Torbeš. Mnogi je vezuju za period islamizacije, mada se najprihvatljivije vezivanje imena Torbeš za bogumilstvo. Bugarski naucnik Jordan Ivanov je na pocetku vijeka zapisao: "Oblast Gora leži izmedu Šare i Koritnika uz pritoke rijeke Ljume. Cijelu kotlinu naseljava staro bugarsko stanovništvo Gorani, Goralije koji su u XVII i XVIII vijeku bili primorani da prime muhamedanstvo. Poznati su pod imenom Torbeši, dobijenom od susjednih Bugara. Gorani, pak, sami sebe zovu Turcima, dok u internom razgovoru priznaju da se zovu Torbeši i da su staro mjesno stanovništvo bugarskog roda koji su islamizirani, tj. primili muhamedanstvo. Gorani-Torbeši kuci govore bugarski jezik". (J. Ivanov, Makedonski pregled 4, Sofija, 1925.) Ovakvo tumacenje nije jedino i prisutno je kod vecine bugarskih autora iz ovog pa i kasnijih perioda. Najvjerovatnije naziv Torbeš potice iz ranijeg vremena, tj. iz perioda širenja bogumilskog pokreta na Balkanu. Ovu tezu zastupa i Nazif Dokle, inace i sam porijeklom iz albanskog dijela Gore. Mislim da je Torbeš jedan od naziva za Bogumile, pored vec poznatih - Babuni, Katari, Albižani, Kududeri (postoji toponim Kududer kod Šištevca). Bogumili su posebno proganjani tokom XII i XIII vijeka i u bugarskoj i u srpskoj državi. Obracun sa njima je bio surov, pa su bili primorani da se sklanjaju i bježe u planinske i skrovite predjele kakvi su oni u kojima danas žive Torbeši. Bogumili su najvece utocište našli u Bosni u vrijeme Kulina bana, gdje postaju državna religija. Njihov progon traje i tokom kasnijih vjekova, pa tako u 85. clanu Dušanovog Zakonika iz XIV vijeka stoji da ce se najsurovije obracunati sa Babunima. Dolaskom Turaka na Balkansko poluostrvo, vecina Bogumila je masovno primila islam koji je bio najbliži njihovom ucenju. Vjerovatno se ovo dogodilo dobrovoljno, jer da je bilo prisile to bi se desilo na prostorima koji su bili bliže putevima i gradskim utvrdenjima u kojima je boravila turska vojska. Prema turskim defterima i popisu iz 1571. godine u Gori su 382 porodice islamizirane dok ih je u Ljumi 443. A poznato je da je vecina sela u ovom periodu sa po desetak kuca. U Kruševu je bilo 14 muslimanskih porodica. Ovi podaci su suprotni od tvrdnji mnogih autora da je "islamizacija" u Gori trajala do sredine XIX vijeka. Potrebno je podrobnije istražiti turske deftere iz ovoga perioda. Mi cemo u ovom radu pokušati da ukažemo na prisustvo razlicitih supstrata i višeslojnost u etnogenezi stanovnika Gore. Pitanjem nacionalnog izjašnjavanja žitelja Gore nakon odlaska Turske sa ovih prostora, bavicemo se kada budemo obradivali te periode, svakako, koristeci poznate propisne rezultate. Bilo je prilagodavanja po tom pitanju sve u zavisnosti od situacije i prilika u kojima su se nalazili. Najvecu nacionalnu kompaktnost i homogenost su pokazali od šezdesetih i devedesetih godina XX vijeka kada su se u gotovo stoprocentnom broju izjašnjavali kao Muslimani. Tako je bilo i na zadnjem popisu održanom 1991. godine kada se kao Muslimani izjasnilo 95,8 odsto stanovnika Gore. (U tom periodu Gora je vec bila zasebna opština). Balkanski ratovi (1912/1913) - pocetak agonije Prvi balkanski rat je zapoceo 8. oktobra 1912. godine napadom Crne Gore prema Skadru. Srbija i Bugarska su objavile rat Turskoj 17., a Grcka 18. oktobra 1912. godine. Odlucujuca bitka je bila 23-24. oktobra 1912. godine kod Kumanova. Turska je doživjela poraz na svim bojištima i prinudena je na pregovore. Ugovor o miru je potpisan 30. maja 1913. godine u Londonu. Turska je ustupila svu teritoriju zapadno od linije Enos-Midija, a Albanija je formirana kao samostalna. U jesen 1912. godine Goru zaposjeda srpska vojska. Mnogi sa zebnjom i strahom doživljavaju promjene. Igrom sudbine Gora se našla na poprištu oružanih sukoba koji su se vodili na liniji uspostavljanja granice izmedu Srbije i Albanije. Srpska vojska je vršila represalije prema albanskim pobunjenicima tokom uspostavljanja granice, ali ne samo prema njima vec i prema civilnom stanovništvu. O tome je sa ogorcenjem pisao Dimitrije Tucovic u svojoj brošuri Srbija i Albanija - kritika zavojevacke politike srpske buržoazije. Bogumil Hrabak navodi rijeci jednog srpskog oficira iz 10. puka da su "još za vreme proterivanja diverzanata, arbanaška sela u Opolju bila izložena represalijama zbog ucešca toga življa u borbama protiv srpskih jedinica". U novembru 1912. godine srpska vojska je izvršila veliki pokolj nad albanskim stanovništvom Kosova, pa i šire, o cemu ima podataka u raznim dokumentima i novinskim zapisima u evropskoj štampi. Procjenjuje se da je u kosovskom vilajetu ubijeno izmedu 12 i 25 hiljada Albanaca. I Lav Trocki je, kao dopisnik lista Kijevskaja misi, bio na licu mjesta i razgovarao sa ucesnicima dogadaja. Zbog svojih izvještaja bio je uskoro protjeran sa Balkana. O surovim postupcima srpskog ekspedicionog korpusa pisao je i Kosta Novakovic, koji je i sam kao vojnik proveo cetiri mjeseca u Albaniji. Tokom ovih operacija za uspostavljanje granice prema Albaniji, srpska vojska je izvršila i nekoliko masakara nad nedužnim i preplašenim stanovništvom Gore. To je još više pojacalo nesigurnost i ubrzalo iseljavanje u Tursku, koje ce u narednim godinama poprimiti dimenzije egzodusa. Najveci masakr je izvršen u Restelici gdje je ubijeno 13 mještana (i danas o tome svjedoce mezarluci Javori), u Kruševu je ubijeno 9 clanova porodice Mula Arifa medu kojima i dvoje djece od po nekoliko godina. Kasnije se, 1959. godine, kompletna porodica Gazi (sin i unuci Mula Arifa) iselila u Tursku gdje i danas živi. U Brodu je na mjestu Zdražejec, takoder, izvršen masakr i ubijeno desetak mještana. Zlocini su se dogodili i u drugim selima Gore - Vraništu, Radeši, Globocici. U Globocici je ubijen seoski imam mula Karhriman. Svi ovi zlocini su izvršeni sa jednim ciljem - da se stanovništvo zaplaši i, u slucaju izjašnjavanja pred medunarodnim komisijama za granice, izjasni da želi da živi u Srbiji. U septembru 1913. godine izbila je albanska pobuna koja nije zaobišla ni Goru. Neki su historicari ovo nazvali Trecim balkanskim ratom. Tucovic je o tome pisao: "i kada je buna izbila, vlada je preko zastupnika ministra spoljašnjih dela izjavila da ce Arbanasi biti "primerno kažnjeni", buržoaska štampa je tražila istrebljenje bez milosti, a vojska je izvršavala. Arbanaska sela, iz kojih su ljudi bili blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta. To behu u isto vreme varvarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih žena i dece. I dokle su ustanici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružali i puštali, dotle srpska soldateska nije štedela ni njihovu decu, žene i bolesne". U jesen te godine izbila je i pobuna na Koritniku. Na celu ustanika je bio cuveni Nail Dano iz Rapce koji je mnogo poznatiji u albanskoj nego u našoj historiji. Znacajan udio u ovim dogadajima imao je i mula Rasim iz Zapoda. (O njemu je u "Kosovskom avazu" pisao Nazif Dokle). I u srpskoj historiografiji pominju se ovi dogadaji i otpor na koji su nailazile srpske snage za uspostavljenje civilne uprave. Bogumil Hrabak pominje da je srpska vojska 1. oktobra 1913. godine vodila borbe sa arbanaškim cetama "na prizrenskom sektoru", zatim kod goranskog sela Vraništa, gdje je "veoma snažan arbanaški pritisak paralisan", da bi se borbe i dalje vodile kod Lopuškog Hana. "Kod Vraništa su i sutradan (misli se na 2. oktobar 1913. - prim. S. I.) besno navaljivali Ljumljani, Macani i meštani Vraništa, (podvukao S. I.) ali su ih uvecane srpske trupe zaustavljale". Po zaposjedanju ovih krajeva srpska uprava je izvršila popis stanovništva "preko policijskih i opštinskih vlasti još za vreme dejstvovanja Vrhovne komande, preko koje je Kraljevska vlada upravljala novim krajevima do završetka rata". Popisivaci su išli od kuce do kuce, pa se ovaj popis može racunati djelimicno tacne. Prema ovom popisu, broj stanovnika kosovskog dijela Gore je iznosio 12.331. Najvece selo je Brod sa 2.624 stanovnika, zatim Restelica sa 2.279, Zli Potok sa 914, Rapca (G. i D.) sa 711, dok je najmanje stanovnika imao Dragaš (Krakovište) svega 244. U albanskom dijelu najveci je Šištevec sa 1.230, zatim Borje sa 1.156, dok je najmanje stanovnika imao Orešek - 116. U poredenju sa podacima koje je 70-tih godina XIX vijeka iznio Jastrebov, u Gori je bilo približno isto stanovnika, mada je on navodio samo broj kuca. Tada je Brod imao oko 500 kuca, a Restelica 350, Rapca 170, Kruševo 118, Zli Potok 110, dok su sva ostala sela imala ispod 100 kuca, opet Dragaš najmanje - 30. U albanskom dijelu Gore najveci je Šištevec sa 210 kuca, zatim Borje sa 152, a najmanji su Orešek i Košarište sa po 24 kuce. Ove podatke navodimo da bismo napravili poredenje sa popisom stanovništva iz 1921. godine, nakon teških godina koje su uslijedile tokom Prvog svjetskog rata, kada se stanovništvo Gore gotovo prepolovilo. Prvi svjetski rat - veliki egzodus Nikada se nece saznati koliko je ljudi stradalo zbog gladi i zuluma koji su cinjeni sa svih strana. Pološkom kotlinom su tumarale izgladnele gomile ljudi tražeci spas i izbavljenje. Po zulumu su sada zapamceni Bugari i haramije (pljackaši) koji su vršili strašne zlocine. Ljudi su prodavali sve što su imali ne bi li nekako preživjeli. Prodavali su nakit, posteljinu, stoku. Mnogi koji su se spustili u Tetovo, nikada se više nisu vratili. Produžili su put prema Turskoj. U cjelokupnoj historiji Gore Prvi svjetski rat ostace zapamcen po najvecim stradanjima i muhadžirluku koji se dogodio tokom nekoliko ratnih godina. Gora se ponovo našla na udaru mnogih vojski i pljackaša koji su otimali i ono malo što se moglo išcupati od prirode. Tri ratne nerodne godine (1915-1917) su prosto desetkovale stanovništvo. Nikada se nece saznati koliko je ljudi stradalo zbog gladi i zuluma koji su cinjeni sa svih strana. Pološkom kotlinom su tumarale izgladnele gomile ljudi tražeci spas i izbavljenje. Po zulumu su sada zapamceni Bugari i haramije (pljackaši) koji su vršili strašne zlocine. Ljudi su prodavali sve što su imali ne bi li nekako preživjeli. Prodavali su nakit, posteljinu, stoku. Mnogi koji su se spustili u Tetovo, nikada se više nisu vratili. Produžili su put prema Turskoj. Mnoga su sela potpuno opustjela. Prema popisu iz 1913. u kosovskom dijelu Gore je živjelo 12.331 stanovnika, dok je prema popisu iz 1921. bilo svega 7.177 stanovnika. Indeks smanjenja stanovnika iznosi 42 odsto. Navešcemo samo sela u kojima je došlo do veceg smanjenja stanovništva kako bi se imala jasnija slika o masovnosti i karakteru egzodusa. 1913. 1921. ________________________ Backa 410 167 Brod 2.624 1.863 Globocica 607 391 Dikance 458 162 Zli Potok 914 264 Krstec 637 299 Kruševo 405 126 Kukaljane 506 361 Orcuša 376 242 Restelica 2.279 745 U ostalim selima je broj stanovnika, takoder, smanjen, ali ne tako izraženo. Niti u jednom selu Gore 1921. godine nije bilo više stanovnika u poredenju sa 1913. godinom. U ovom periodu dogodio se prvi muhadžirluk, a u kasnijim decenijama dogodice se još tri, tako da se XX vijek u Gori može nazvati vijekom muhadžirluka. Tokom Prvog svjetskog rata iseljenicki putevi su vodili na jug, prema Turskoj. Tako je bilo i 30-tih i 60-tih godina prošlog vijeka, za razliku od zadnjeg, poslije rata na Kosovu 1999. godine, kada, gotovo, svi putevi vode na sjever i zapad. Interesantno je to što se problematikom muhadžirluka iz Gore još niko nije bavio, a toliko je pisano o ovom kraju i bilo toliko manipulacija sa ovim ljudima. Nekome nije bilo u interesu da se pominju tamnije stranice iz naše historije, jer bi za to morao neko biti okrivljen. Jer ljudi ne napuštaju svoj kraj ako su bezbjedni i sigurni. U jesen 1917. godine dogodio se najveci muhadžirluk. (Koristim termin muhadžirluk jer ga i narod upotrebljava u verziji "madžir" i "madžirl'k"). Samo je iz Kruševa u dva dana iselilo 70 porodica. Iz Restelice, Zli Potoka i Broda mnogo više. Od 118 domacinstava, koje pominje Jastrebov 70-tih godina XIX vijeka, u Kruševu je 1918. ostalo svega 8. Brod, koji je do balkanskih ratova bio varošica sa mnogobrojnim ducanima, doživljava masovno iseljavanje. Vecina odlazi u Tursku, mada je bilo i onih koji su se zaustavili u Tetovu i Skoplju. (Danas u Turskoj živi nekoliko hiljada ljudi porijeklom iz Broda, a u Skoplju gotovo 400 porodica. Kruševljani su se nastanili na obalu Crnog mora u selu Jalikej, u blizini Cataldže. Tek poneki starac još govori naš jezik, dok vecina mladih i ne zna gdje se Gora nalazi.) Prvih godina po dolasku u Tursku, mnogi muhadžiri su doživjeli još jednu golgotu. I tamo su gladovali i radili najteže poslove - bili su cumurdžije i fizicki radnici. Još gore, veliki broj sposobnih muškaraca je mobilisan i odveden na ratište kod Canakala. Mnogi su, nevicni u ratovanju, izginuli. Ostale su žene sa jetimima ne znajuci za kojeg su sultana izgubili svoje muževe i oceve. Oni koji su ostali u Gori pokušavali su da nekako prežive, mada su se našli na mjestu gdje se odredivala granica izmedu Srbije i Albanije. I pored cinjenice da je krajem 1918. rat završen, proci ce još mnogo godina dok se, na podrucju Gore, uspostavi kakav-takav mir. Naime, konacna granica izmedu Albanije i Kraljevine SHS (Jugoslavije) bice uspostavljena u martu 1923. godine. Na ovaj nacin Gora je politickom granicom podijeljena na dva dijela i tako je ostalo do danas. Dvadeset sela je pripalo Jugoslaviji, dok je 9 sela ostalo u granicama Albanije. Kasnije, poslije Drugog svjetskog rata, Urvic i Jalovjane pripadaju Makedoniji. Dogodilo se nešto nevjerovatno. Na veoma malom prostoru (tridesetak sela) jedan isti narod decenijama uci školu na tri jezika - srpskom, albanskom i makedonskom. Uci tri kulture i tri historije a da pritom ništa ne nauci o sebi. Srpske škole su otvorene u Brodu i Restelici 1912. godine, a kasnije (izmedu dva rata) i u Vraništu i Rapci. Albanske škole su otvorene, najprije, u Šištevcu 1924. godine, Zapodu 1927. i u Borju 1928. godine. Makedonske škole su otvorene u Urvicu i Jalovjanu nakon Drugog svjetskog rata. Tek poslije rata na Kosovu, 1999. godine, ucinjeni su napori da se u kosovskom dijelu Gore krene sa školama na bosanskom jeziku, mada je otpor u nekim sredinama veliki i, prvenstveno, dolazi od prosvjetnih radnika. Sasvim razumljivo. Oni koji su prošli decenijsku školu otudivanja, ne mogu tako lahko da napuste svoj ideološki oklop. Mnogi su se identifikovali sa knjigama koje su procitali. Situacija nije bila ništa bolja ni u periodu izmedu dva svjetska rata. Mnogi su, opet, odlucili da napuste svoj kraj. Tridesetih godina XX vijeka Goru je zahvatio još jedan iseljenicki talas. U ovom periodu promijenjena su sva prezimena u Gori kao i na cijelom Kosovu. Svim prezimenima je dodato vic, tako da su mnogi, cak i Albanci, morali da koriste ta prezimena. Albanci u Kraljevini Jugoslaviji nisu imali svoje škole pa su morali da pohadaju na srpskom jeziku i uce samo cirilicu, mada je u ovom periodu broj pismenih Albanaca bio ispod 10 odsto. Samo radi ilustracije, u opoljskom (albanskom) selu Bljac osnovna škola se zvala "Car Dušan". Sa istim imenom je bila i škola u Vraništu. A što se prezimena tice, ona ce u Gori i Župi biti albanizovana 1947. godine i ostati takva do devedesetih godina prošloga vijeka kada, ponovo, pojedinci dodaju vic na kraju. U meduvremenu 60-tih godina XX vijeka u nekim selima Gore mnoga prezimena ce dobiti turske nastavke - ler, lar, lerden, oglu (Begler, Becirler, Kuclar, Džemlar, Ajdarlar, Ljajkolar, Hasanlar, Muratoglu, Mahmutlardan, Ahmetlardan, Mrcolar, Karahasan, Karalija i dr.). Ovo se dogodilo u vrijeme priprema za novi muhadžirluk u vrijeme Rankovica. Tada su mnogi morali da, najprije, promjene prezime i da se privremeno isele u Makedoniju, pa odatle u Tursku. Oni koji su se u meduvremenu popišmanili i ostali u Gori, zadržali su vec promijenjena prezimena. Da se, ipak, vratimo periodu izmedu dva svjetska rata. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine Gora i Opolje zajedno cine Gorski srez. Ukupan broj stanovnika iznosi 14.127 i u poredenju sa 1921. godinom povecanje je neznatno. U Gori je indeks povecanja 1,2 odsto (89 stanovnika). Na ovom popisu nije postojala rubrika nacionalne pripadnosti vec samo vjeroispovjesti i jezika. To je, svakako, uredeno sa namjerom stvaranja unitarne države u vrijeme šestojanuarske diktature. Opet je evidentna stagnacija u pogledu broja stanovnika. Za deset godina izmedu dva popisa broj stanovnika u Gori je ostao gotovo isti. Razlozi nisu u slabom natalitetu, vec iskljucivo u muhadžirluku koji nikada nije prestajao. (U prici "Šamar" opisao sam kako je Suljo Toro napustio svoj kraj zauvijek zbog batina koje je dobio od srpskih žandarma 1931. godine) Negdje 1934. ili 1935. godine Milisav Lutovac je prvi put obišao Goru. To je covjek koji je napisao knjigu Gora i Opolje i koji je veoma zaslužan za stvaranje srpske opcije u Gori. Naime, polupismeni ljudi mnogo vjeruju pisanoj rijeci pa makar ona ponekad bila i opaka. Stavovi Lutovca su samo nastavak necega što Srpska akademija radi gotovo vijek i po, pocevši od "Nacrtanija" Ilije Garašanina, preko Stevana Moljevica, do Projekta GOS iz devedesetih godina prošlog vijeka. Nešto prije pocetka Drugog svjetskog rata, Vlada Jugoslavije je potpisala sporazum sa Turskom o preseljenju 40 hiljada porodica (oko cetvrt miliona ljudi) sa Kosova u periodu od 1939. do 1944. godine. Ovaj plan nije realizovan jedino zato što Vlada nije na vrijeme obezbjedila sredstva da isplati Turskoj i što je zapoceo rat. Vjerovatno se u ovaj plan uklapala i Gora. Inace, tvorci ovog fašisoidnog plana su bili Cubrilovic i Andric. Cubrilovic to radi bez rukavica, dok Andric, kao diplomata, pokušava da bude humaniji i djeluje iz pozadine. Drugi svjetski rat i period komunizma Period poslije 1948. godine je bio veoma težak i u kosovoskom dijelu Gore. Nastupa vrijeme otkupa i traženja oružja od stanovništva. Tih nekoliko godina ljudi su ponovo preživjeli glad. Na popisu koji je održan 1948. godine Gorski srez koji obuhvata i Goru i Opolje ima ukupno 20.140 stanovnika. Od toga su 12.048 kao Šiptari, 6.697 neopredjeljeni i muslimani, 1.393 kao Srbi i Crnogorci Stara kuca u Brodu Gora je za vrijeme Drugog svjetskog rata prošla relativno dobro i bez mnogo žrtava. Istina, bilo je siromaštva i gladi, ali u poredenju sa Balkanskim ratovima i Prvim svjetskim ratom ovo je neuporedivo bolji period. U ovom periodu su i u kosovskom dijelu Gore radile albanske škole jer je uspostavljena vlast Velike Albanije. Mnoge je rat zatekao na gurbetu širom Kraljevine Jugoslavije, ali se vecina sklonila i našla utocište u zabitima Gore i izbjegla stradanja kakva su bila u drugim krajevima. Kada je rat vec završen na prostorima Kosova, mnogi su mobilisani i odvedeni na druga ratišta, prije svega na Sremski front ali i na sjever do Italije i Austrije. U Baru je zajedno sa ostalim Kosovarima ubijeno i sedmoro žitelja Gore. Ovaj slucaj je do nedavno bio "pod embargom" i veoma se malo pisalo o tome, mada ima još živih svjedoka koji su preživjeli ovaj masakr. Barski slucaj u pamcenju mnogih ljudi je ostao kao najcrnja tacka tokom Drugog svjetskog rata, mada je za javnost to ostala tabu tema. U Baru je stradalo više ljudi sa podrucja Župe. Ubrzo poslije završetka rata dogodilo se nešto što ce za nekoliko decenija promjeniti prirodni tok historije. Zbog Rezolucije Informbiroa je 1948. godine zatvorena granica prema Albaniji. To je trajalo gotovo pola vijeka. Sa druge strane granice ostao je dio Gore koji ce proci golgotu Enverovog eksperimenta. Razdvojeni su najbliži - djeca od roditelja, sestre od brace, prijatelji od prijatelja. Mnogi su umrli a ne vidjevši najbliže. Mnogi su za smrt najbližih saznali nakon nekoliko decenija. Ne znam da li je još negdje na svijetu postojao tako hermeticki zatvoren prostor. Pored toga, tamo je 1967. godine religija dekretom zabranjena. To je važilo za sve tri vjere u Albaniji, ali je ipak Islam najgore prošao. Negdje sam našao izraz "vulgarni ateizam" a koji se odnosio na enverovski period. Mislim da je to upotrebio Haris Silajdžic. Kada je 90-tih godina prošloga vijeka pala ta "gvozdena zavjesa" sreli smo se sa ljudima koji su, doduše, sacuvali dio naše kulture i jezika, ali su izgubili neka ogranicenja i norme ponašanja koje propisuje vjera. Da se popuni praznina koja je stvorena u dušama tih ljudi, bice potrebno mnogo vremena. Period poslije 1948. godine je bio veoma težak i u kosovoskom dijelu Gore. Nastupa vrijeme otkupa i traženja oružja od stanovništva. Tih nekoliko godina ljudi su ponovo preživjeli glad. Na popisu koji je održan 1948. godine Gorski srez koji obuhvata i Goru i Opolje ima ukupno 20.140 stanovnika. Od toga su 12.048 kao Šiptari, 6.697 neopredjeljeni i muslimani, 1.393 kao Srbi i Crnogorci. Interesantno je da se u cisto gorskim opštinama kao Šiptari izjasnilo 21,5 odsto, neopredjeljeni muslimani 61,7 odsto dok kao Srbi i Crnogorci 16,8 odsto. Sigurno da u Gori ima Albanaca, ali ne u ovom procentu, dok iznenaduje broj Srba kad znamo da je njihov realan broj zanemarljiv. Popis iz 1953. godine, koji se smatra jednim od najbolje uradenih popisa na prostoru bivše Jugoslavije, daje novu sliku etnonacionalnog izjašnjavanja stanovnika Gore. Broj stanovnika Gorskog sreza je u poredenju sa 1948. godinom ostao gotovo isti. Sada je ukupno popisano 12.147 stanovnika (indeks 1948/1953. je 100,03). Medutim, došlo je do velike promjene u etnickom pogledu: 489 je Srba, 144 Makedonaca, 2.375 Jugoslovena neopredjeljenih, 9.319 Šiptara i 7.367 Turaka. Broj Srba i Crnogoraca je smanjen kao i broj Albanaca, dok se pojavljuje iznenadujuce veliki broj Turaka (36,6 odsto od ukupnog stanovništva sreza, dok u samoj Gori taj procenat iznosi 60 odsto). Koji su razlozi ovakvog izjašnjavanja možemo pretpostavljati. Prije svega, to je priprema za iseljavanje u Tursku, jer godine poslije rata nisu donijele niti ekonomsku niti drugu sigurnost. Pojacana je represija za otkup i oduzimanje oružja, ali je na to uticala i državna politika Srbije koja nije bila zadovoljna demografskim kretanjima na Kosovu. To ce pokazati godine koje slijede i teror u doba Rankovica. Ovakvo izjašnjavanje ima i jednu drugu dimenziju a to je vezivanje za tursku naciju po osnovu iste konfesionalne pripadnosti, a možda i zbog nostalgije za turskim periodom koji je u narodu zapamcen kao siguran u odnosu na sve što se desilo nakon 1912. godine. Možda je još jedan momenat uticao na ovakvo izjašnjavanje, a to je stvaranje tzv. Balkanskog pakta izmedu Turske, Jugoslavije i Grcke, koji je potpisan u Ankari 28. februara 1953. godine. Uskoro ce se neke stvari razjasniti. Deset godina (od 1956-1966) su zapamcene kao teške godine vladavine Rankovica. Tada se dogodio još jedan veliki muhadžirluk prema Turskoj. I ovoga puta iseljenicki talas je zahvati Brod (u kojem se i na popisu iz 1953. godine 80 odsto stanovnika deklarisalo kao Turci), zatim Kukaljanje, Rapcu, Zli Potok, Kruševo, dok je u ostalim selima bilo manje iseljenih. Poslije 1966. godine Gora ulazi u mirnije vode i tada dolazi do ubrzanijeg razvoja. Tu se, prije svega, misli na izgradnju kuca i infrastrukture. Dolazi do školovanja prvih domacih kadrova, najprije u srednjim školama a kasnije i na višim i visokim. Prije toga, 1961. godine obavljen je popis stanovništva na kojem je u Gori još jaka turska opcija (5.260 stanovnika ili 45,8 odsto stanovnika izjasnilo se kao Turci, 28,9 odsto kao Muslimani a 22,1 odsto kao ostali). Na svim narednim popisima (1971, 1981, 1991) žitelji Gore ce se u ogromnom broju izjašnjavati kao Muslimani (od 81,9 odsto u 1971. godini do 95,8 odsto u 1991. godini). U ovom periodu pocinje i pojacano interesovanje za Goru. Najprije je Milisav Lutovac 1955. godine objavio knjigu Gora i Opolje. Svoja istraživanja je zapoceo još prije Drugog svjetskog rata (1934-35. godine) a nastavio poslije rata. Njegovi stavovi su sa cisto srpskih pozicija i uklapaju se u planove Srpske akademije ciji je clan bio. Govoreci o stanovništvu Gore i Opolja on kaže: "Etnicki procesi su se razvijali drukcije u Gori, a drukcije u Opolju. U Gori je staro srpsko stanovništvo primilo islam, ali je zadržalo jezik. Obrnuto, u Opolju su izgubili i jezik i veru podležuci asimilaciji doseljenih i pomuslimanjenih Arbanasa". Goranski antropološki tip Lutovac opisuje kao pretežno "smede kompleksije, pravilnih slovenskih crta lica" a pominje i "cincarski i jurucki elemenat koji se brzo asimilovao". Što se tice porijekla stanovnika Gore, na pocetku sam rekao da je to veoma teško pitanje i da vreba opasnost ukoliko se daje jednostavan odgovor. Ja licno mislim da je to višeslojni etnicki supstrat u koji su ušli mnogi balkanski pa i širi elementi. A što se tice cincarskog elementa koji pominje Lutovac, istina je da takvih tragova ima u toponimiji i onomastici. Slijedeci toponimi upucuju na aromunski (tj. romanski) elemenat: Barbula, Mavra, Stratorje, Roša, Kozmina, Vlaška, Vlahinica, Ljupanovo Jabuce, Orcuša, Orgosta, Krakošta, Dragaš, Šištevec i dr. Takode, mnoga prezimena i imena rodova imaju aromunski oblik, kao što su: Ziza, Lila, Renda, Mandak, Toro, Bero, Ljupanka, Kendo, Prco, Cako, Caro, Ese, Cuculj, Bogdanovci i druga. U jeziku postoje rijeci i oblici iz romanskog (aromunskog) jezika: porta, mandža, urda, krljuk, mrsulj, hrkulj, culja, dada, tarduk, skut, caja i druge. Isto tako i pojedini gramaticki oblici su preuzeti iz romanskih jezika. Juruci su Turci-stocari kojih još ima u nekim dijelovima Makedonije. Toponimi Juruka i Jurucke grobišta svakako upucuju na njih, kao što je Ahmed Juruk iz Broda bio pripadnik ovih stocara. Šezdesetih godina prošlog vijeka pojacano interesovanje pokazuju i neki autori iz Makedonije. Blaže Ristovski, iz Instituta za folklor, je obilazio sela u Gori i prikupljao gradu, prije svega, folklor i muziku. Rezultat njegovih istraživanja su pjesme objavljene u casopisu Makedonski folklor br. 3-4 za 1969. godinu. U dužem predgovoru pokušao je da narodno stvaralaštvo Gore smjesti u makedonske okvire. I drugi makedonski autori su se bavili ovom problematikom. Božidar Videovski je proucavao jezik Gore i objavio nekoliko radova na tu temu. (Govorot na seloto Mlike, Goranskiot govor). On goranski ubraja u periferne makedonske govore i smatra da "goranski govor najvecim delom dijelekatske osobenosti vezuju za debarski govorni tip". Slicno mišljenje ima i A. M. Selišcev, koji goranski definiše kao sjeverozapadni makedonski govor. Na drugoj strani S. Mladenov (Istoria na blgarski ezik) tvrdi da je goranski govor sa cisto bugarskim elementima. Akademik Pavle Ivic, napoznatiji živi srpski dijalektolog, smatra da je zapadnomakedonska podloga goranskog govora ocigledna. On je u svojoj knjizi Iz srpskohrvatske dijalektologije, 1991. godine zapisao: "Najzad, muslimansko slovensko stanovništvo u Prizrenskoj Gori govori dijalektom cija je zapadnomakedonska podloga ocigledna". Radivoje Mladenovic je branio doktorsku disertaciju sa temom goranskog govora. On goranski odreduje "kao prelazni, mešavinski makedonsko-srpski govor". I Jovan Cvijic se na pocetku prošloga vijeka bavio pitanjem jezika stanovnika Gore: "Ali i sada skoro svi Arbanasi u Gori govore srpski, samo mešaju mnoge arbanaške, turske i bugarske reci, poslednje poglavito zato što svake godine provedu po nekoliko meseci u pecalbu u Rumeliji. Ovi mladi poturcenjaci sebe zovu Torbešima". Projekat GOS, Gora-Opolje-Sredska Projekat GOS je radila Srpska akademija nauka pocev od 1992. godine. Uradene su stotine stranica teksta sa jasnim ciljem koji nije sakrivan. U knjizi 40/II koja ima gotovo šest stotina stranica je sve otvoreno. Namjere su naglašene: "Imajuci sve to u vidu, smatramo da je krajnje vreme za ozvanicenje goranske etnicke grupe kao zvanicno priznate etnonacionalne i etnokulturne kategorije, cime se goranska etnicka grupa, bez obzira na sva dosadašnja izjašnjavanja, dovodi na nivo primarne identifikacione zajednice... (str. 46) Pomenuti Radivoje Mladenovic je po pitanju jezika imao kompromisno rješenje. U svojim istraživanjima došao je do stava: "O goranskom se na osnovu aktuelnog jezickog stanja ne može govoriti kao makedonskom ili srpskom govoru, vec se on može definisati kao tip prelaznog govora, mešovitog govora, koji je, verovatno, nastao u bilingvnoj sredini, na granicnom podrucju dvaju jezika - srpskog i makedonskog." Još 1983. godine u SSRN Jugoslavije traženo je da se Goranima "prizna pravo" da se školuju na makedonskom jeziku i da se proglase za Makedonce muslimane. Inicijator ovoga je bilo Predsjedništvo kulturno-naucne manifestacije Makedonaca muslimana. Nikada nije prestajalo interesovanje za Goru makedonskih politickih i naucnih krugova. I sada, poslije rata na Kosovu javljaju se odredene makedonske institucije koje imaju svoje videnje tzv. goranskog pitanja. Tako je i Svetski Makedonski Kongres sa sjedištem u Skoplju izašao sa "Informacijom o položaju i pravima Goranaca (djelom i Torbeša) u oblasti Gora i na Kosovu sa prijedlogom za njihovu konsolidaciju i saniranje." Na pocetku ove "informacije" od 25 stranica, koja je proslijedena gotovo svim znacajnijim svjetskim faktorima, stoji: "Oblast Gora se danas nalazi na teritoriji SRJ, Kosovo, na tromedi izmedu Republike Makedonije, Savezne Republike Jugoslavije i Republike Albanije. Naseljena je autohtonim etnickim Makedoncima islamske vjeroispovjesti, poznatijim kao Goranci... U pitanju je oko 40.000 Makedonaca islamske vjeroispovjesti koji žive u 20 sela na Kosovu (Restelica, Globocica, Kruševo, Zli Potok, Brod..." (moj prijevod) Mislim da po prvi put ni Župa nije zaobidena, vec sa Gorom stavljena u istu poziciju: "U prizrenskoj Župi, isto tako, žive autohtoni etnicki Makedonci islamske vjeroispovjesti, poznati kao Torbeši, iako ih UNMIK tretira kao 'Muslimanske Slovene'..." Manipulacije kroz školski i informativni sistem Što se, pak, srpske opcije tice ona je imala pogodnije tlo za djelovanje. Tu, prije svega, mislim na školski i informativni sistem koji je bio usmjeren u pravcu promovisanja etnicke grupe goranac kao prijelazne faze ka potpunoj asimilaciji. Iz tih razloga je nastao i projekat GOS, iz tih razloga je u udžbenike ušla dnevna politika. Tako da, u geografiji za VIII razred, fotografiju na kojoj je panorama sela Brod prati tekst: "Brod - selo zbijenog tipa u maloj kotlini na Šari, u opštini Gora. Najveci deo stanovništva Gore cine Gorani koji su srpskog porekla, islamizirani u periodu od XV do XIX veka. Kod njih je ocuvano secanje na svoje nacionalno - srpsko poreklo." U istom udžbeniku o Sandžaku piše: "U znatnom delu Raške i Starog Vlaha (misli se na Sandžak - S.I.) žive izmešani Srbi i muslimani. Muslimani su vecinsko stanovništvo u opštinama Tutin, Sjenica i Novi Pazar, u znatnom broju su u opštinama Prijepolje (43 odsto) i Priboj (30 odsto), a malo ih ima u opštini Nova Varoš (8 odsto). Oni su potomci Srba, koji su u vreme turske vladavine, da bi se održali u životu ili stekli odredene privilegije kod turskih vlasti, prihvatili islam." Ovaj udžbenik, iz kojeg u nekim školama i sada uce naša djeca, prepun je mržnje prema islamu i "muslimanima". Ne znam šta možemo ocekivati od onih koji su prošli kroz ovaj i ovakav sistem obrazovanja. Dobro je da još postojimo. Projekat GOS je radila Srpska akademija nauka pocev od 1992. godine. Uradene su stotine stranica teksta sa jasnim ciljem koji nije sakrivan. U knjizi 40/II koja ima gotovo šest stotina stranica je sve otvoreno. Namjere su naglašene: "Imajuci sve to u vidu, smatramo da je krajnje vreme za ozvanicenje goranske etnicke grupe kao zvanicno priznate etnonacionalne i etnokulturne kategorije, cime se goranska etnicka grupa, bez obzira na sva dosadašnja izjašnjavanja, dovodi na nivo primarne identifikacione zajednice... (str. 46) ili "U svakom selu postoje mesta i nazivi gde su se nalazila stara srpska groblja i crkvišta. Nažalost, proces nestajanja tih spomenika je takav da su oni skoro potpuno išcezli, pa je poslednji cas da se preduzmu mere za arheološka i druga istraživanja, kako bi se bar u naucnoj i strucnoj literaturi zabeležilo njihovo postojanje i današnje stanje, a potom i da se preduzmu mere za njihovu zaštitu, valorizaciju, pa i mogucnu revitalizaciju..." (str. 456) - podvukao S.I. Mada sam jezicar po struci ne želim da dajem naucni sud o jeziku, jer se to pitanje mora naucno postaviti i posmatrati. Svaka improvizacija ili politikanstvo su kratkoga vijeka. Jezik je žilava stvar i ne da se lahko promjeniti. Osim toga, južnoslovenski jezici su dosta bliski i ponekad su razlike vece unutar jednog jezika nego što su izmedu razlicitih jezika. U samoj Gori postoji znatna razlika u govoru pojedinih sela. Brodski govorni tip se znatno razlikuje od dološkog i restelickog tipa. Znam da je naš govor prebogat turcizmima i drugim varvarizmima. O romanskom uticaju pisali smo ranije. Postoje turske rijeci koje nemaju zamjenu u našem jeziku: bakar, boja, cekic, cizma, džep, (j)orgovan, kalap, katran, kundak, kutija, papuce, rakija, sapun, sahat, šecer, zanaet, pita, burek, somun, boza, salep, kafa, šerbet, dud, arpadžik, jelek, šalvari, fes, alat, barut, caršija, caršaf, cobanin, jastek, jorgan, jufka, kajmak, mehana, miraz, sandale, sandak, sirke, torba, avlija, asker, bakšiš, sokak, komšija, merak, pendžer, ducan, cardak, ajmalija, insan, fišek, abdal, abraš, aškolsun, azgan, belki, aždžer, sanki, galiba, demija. Mnogo je rijeci iz arapskog i persijskog jezika koje su preko turskog jezika dospijele u naš jezik. Posebno je kod starijih osoba još u upotrebi veliki broj ovih rijeci: bajrak, evlija, alva, basma, veresije, dušek, dolap, dif, zengij, jetim, musafir, muharebe, memljecet, madžirlak, muštuluk, pišman, pazar, pelivan, rahat, rahmetlija, sakat, sefte, taze, frlji, hajde, hak, halal, haram, šejtan, sevap i dr. Broj turcizama i rijeci koje su iz persijskog i arapskog jezika preko turskog ušle u naš jezik je veliki. U pitanju je nekoliko hiljada rijeci i izraza. Šta mislite iz kojeg su jezika ovi izrazi; ašicare (otvoreno), fira (otpadak), huj (cud), lejlek, maša, zor, serbes, hambar, zembilj, testere, kazan, babo, coha, cilim, pekmez, turšija, perda, džam, šamija, šecerpara, ravanija, hošaf, pustecija, cehre, terezija, tava, taraba? Sve su redom iz persijskog. A slijedece: kantar, mutvak, behar, sedžada, džamija, vakat, iljac, cibrit, hamam? Iz arapskog. Dok su dimije, tefter i škola iz grckog jezika. Akademik Jašar Redžepagic je o persijskim uticajima kod nas objavio knjigu Islamsko-persijska kultura i uticaj persijskog jezika u nas. Albanski uticaj na goranski govor je izraženiji u selima Gore u Albaniji dok je u kosovskom dijelu Gore neznatan. U upotrebi su samo neki izrazi: karpa, krepica, st'rga, grika, nusa (nevjesta) i možda još po neki. U albanskom dijelu Gore pod uticajem škole i administracije došlo je do znatnih promjena u strukturi jezika. Mnogi novi izrazi su albanske konstrukcije koje su modifikovane i uklopljene u gramatiku našeg govora: se takojsalje (susreli se), ga burgojsalje (zatvorili ga), go lirojsalje (oslobodili ga), završila tetvjecare (završila osmi razred), davam mesim vo cikli ult (predajem u nižim razredima). Ponekad je poznavanje albanskog jezika da bi se mogli pratiti u konverzaciji. Postoji jedna anegdota vezana za selo Orcikle. Za njih kažu da prije podne govore "našinski" a poslije podne albanski. Inace, bilingvizam (upotreba dva jezika u komunikaciji) je osobina koja je prisutna kod balkanskih naroda. Tako je i u Gori s one strane granice gdje je albanski službeni jezik dok "našinski" govorni. U Župi je boškacki "tajni" jezik koji se koristi u posebnim prilikama. I u samom Prizrenu je i po nekoliko jezika prisutno u jednoj porodici. To je bogatstvo a nikako smetnja. U kosovskom dijelu Gore pod višedecenijskim uticajem škole i administracije na srpskohrvatskom jeziku uocljivo je približavanje književnom jeziku. Pripadnici našeg naroda koji su se iselili u Tursku i sacuvali jezik najviše primjecuju promjene koje je pretrpio naš govor. Za njih je naš govor originalan ukoliko sadrži veci broj rijeci iz turskog jezika. Velika je šteta što se do sada nismo bavili proucavanjem naše historije i kulture. Uvijek su to drugi cinili na nacin i po ukusu koji je njima odgovarao. Mi smo ostajali po strani. Ako bi neko od naših nešto pokušao, imao je više kriticara nego citalaca. Postoje citave oblasti koje pružaju mogucnosti da se naucno obradi naša prošlost. Posljednji je trenutak da se zabilježe neke stvari iz oblasti lingvistike i folklora jer nestaju u vremenu ubrzane urbanizacije i promjena. U albanskom dijelu Gore mnoge je stvari sacuvao i zabilježio Nazif Dokle. On je sam uradio više nego neka institucija. I nakon rata na Kosovu pojedinci iz kosovskog dijela Gore još ne shvataju pogubnost ideja Srpske akademije koja je u proteklim godinama "usrecila" srpski narod. Nedavno je u Beogradu svoju knjigu o Gori štampao Behadin Ahmetovic. Neki moji prijatelji koji su procitali knjigu kažu da je to anahronizam bez premca. Da je knjiga objavljena prije desetak godina, mogli bi uci u ediciju "olako obecana brzina", a ovako ona potvrduje tezu o vjecitosti Don Kihota. A kad smo kod "olako obecane brzine" moram se još jednom vratiti na 1990. godinu kada su se u Gori desile stvari koje ce u osnovi promjeniti tok historije. Naime, te godine se Gora osamostaljuje i postaje zasebna opština. Grupa ljudi bez saglasnosti naroda 26. jula 1990. godine, nakon viševjekovnog zajednickog života, donosi nepromišljenu odluku o formiranju zasebne opštine Gora. I šta smo dobili u deset narednih godina? Ništa. Podvojenost i mržnju. I danas placamo racune koje je napravila ona "družina" koja danas tumara po srbijanskim podrumima i smišlja još neko zlo. A narod u Gori je devedesetih godina prošloga vijeka bio izložen nevidenom medijskom teroru. Miloševic je doživljen kao spasilac, novi Tito. Tako se predstavljao. Na proslavi godišnjice "jedinstvene" Srbije 28. marta 1990. godine, na sada cuvenoj Buki, bile su pomješane fotografije Tita i Miloševica (pola-pola). Bio je prisutan i general Stevan Mirkovic da pojaca efekat doživljaja, jer je narod vjerovao Jugoslovenskoj armiji. Sve je to bilo isplanirano negdje na drugom mjestu, a ovdje je prikazana predstava. U jesen te godine su organizovani i prvi višepartijski izbori koje je pratila podjela koja se dogodila u Gori. Uoci izbora, 18. novembra 1990. godine, došlo je do fizickog napada na pristalice SDA u Globocici, Vraništu i Dragašu. Razbijano je na desetine automobila i povrijedeno više ljudi. Ovaj napad je organizovala pomenuta "družina" uz podršku i pomoc policije. Shvatili smo da je stvar ozbiljna i da su spremni na sve. Šta su nam sve spremali... Posebno jak udar na Goru je izvršen u godinama koje su prethodile ratu na Kosovu. Na talasima Radio Gore mogli su se cuti najnoviji hitovi srpske patriotske muzike - od pjesme Vidovdan do pjesme Poljem se širi miris tamjana (umjesto ljiljana). Dok je još trajao rat u Bosni, za Kurban-Bajram je na Vlaški (kod Vranište) organizovan koncert Cece Ražnatovic. Sa njom je bio i njen suprug, zloglasni ubica i lopov Arkan. U njegovom društvu je bila opštinska politicka vrhuška. Ostavili su fotografije da svjedoce o jednom suludom vremenu Još jednom se moramo vratiti na cuveni Projekat GOS (Gora, Opolje, Sredska) Srpske akademije nauka. Nastao u vrijeme kada je zapoceo rat u Bosni i Hercegovini, na njemu je radila velika grupa naucnika - njih 17, medu njima i Harun Hasani iz Dragaša, u jednom trenutku i predsjednik Opštine Gora. U predgovoru druge knjige Projekta Dragutin Antonijevic i Milovan Radovanovic su zapisali: "Stoji cinjenica da Goranci jesu posebna etnicka grupa koja je ne samo odolela albanizaciji i aspiracijama makedonskog nacionalizma, vec je u svakom entitetu sublimirala brojne elemente i oblike srpsko-slovenskih i pravoslavnih etnokulturnih korena i slojeva, izgradivši osecanja i ponašanje bliske srodnosti sa srpskim narodom uz puno angažovanje u kulturnom i politickom životu svoje države Srbije. Stoga je status etnicke grupe za Gorance sada formalno pitanje koje bi trebalo sankcionisati pre prvog narednog popisa stanovništva... Medutim, takvoj odluci treba da prethodi organizovana strucno-informativna akcija koja bi imala za cilj da sveukupnom goranskom entitetu razjasni znacenje pojma etnicke grupe i odredene prednosti takvog statusa u smislu ocuvanja etnickog i civilizacijskog identiteta..."(str. 4-5) I pored navedenog, autori Projekta se slažu sa odrednicom Makedonci Muslimani namjenjenoj tzv. Torbešima u Zapadnoj Makedoniji "s ciljem njenog izdvajanja iz flotantne mase jugoslovenskih Muslimana uopšte. Ovu akciju treba ceniti kao pozitivni civilizacijski cin, pre svega zbog osnovnog nastojanja da se iz 'muslimanske nacije' u bivšoj SFRJ izdvoje one etnokulturne grupe i supstrati koje svoj etnicki identitet ne izvode samo iz religijske pripadnosti kao primarne etnokulturne odrednice i koje se u etnogenetskom smislu prikljucuju jednom od jugoslovenskih naroda - u konkretnom slucaju makedonskom narodu. (podvukao S.I.) Ono što u toj kampanji nije bilo umesno je svojatanje Goranaca od strane nekih makedonskih nacionalista u smislu identifikacije Goranaca sa Torbešima..." Nije potrebno biti dovoljno mudar i razotkriti plan koji se nudi. Makedonci mogu raditi sve sa Torbešima, ali neka ostave Gorance na miru. Mi za njih imamo vec pripremljeni plan. (Previdaju ili ne znaju da su i Goranci Torbeši i da je to jedan od naziva za Bogumile). Za pocetak je dovoljno izdvojiti Gorance iz korpusa Muslimana priznajuci im status etnicke grupe, a onda, po ugledu na Makedonce, ponuditi tvrdu varijantu - srbi islamske vjeroispovesti. Bez žurbe, korak po korak. U tu klopku je upala naša politicka i intelektualna vrhuška. Medutim, pojedinci su prozreli namjeru još prije ovog Projekta. Montirano je i sudenje zbog teksta objavljenog u Muslimasnkom glasu 24. januara 1992. godine, dakle prije pocetka rata u Bosni. U inkriminisanom tekstu je, pored ostalog, stajalo: "Najnovije nasilje nad Muslimanima Gore je izvršeno ovih dana kada je preko svih sredstava informisanja objavljeno da su Muslimani Gore proslavili pravoslavni Božic... To se uklapa u 'crne' planove srbijanske politike. To je pocetak ostvarivanja teze o Srbima muhamedancima." Autor ovog feljtona i Safet Kuši su zbog pomenutog teksta osudeni sa po cetiri mjeseca zatvora. U prilog prethodnim tvrdnjama govore i dijelovi teksta iz Projekta: "O 'turcenju', odnosno islamizaciji nekadašnjih goranskih Srba, postoji više izvora koji su delimicno iskorišceni u ovoj knjizi. Iz njih vidimo razlicite okolnosti koje su u procesu preveravanja pogodovale, ukljucujuci i nasilja, ucene, intrige i smicalice tursko-arbanaških feudalaca, kadija, hodža itd., sve do lokalnih nesuglasica izmedu pojedinih videnijih goranskih porodica." Dragas Medutim, postavlja se pitanje kada je izvršena islamizacija Gore i da li je uopšte bilo prisile u tome. Osim toga, ima puno argumenata koji potvrduju tezu da je u Gori bio jak bogumilski pokret o cemu svjedoce ostaci na nadgrobnim spomencima i u toponimiji. A u historiji je poznato da su Bogumili doživjeli islam kao spas i da su ga masovno prihvatili. Neki novi momenti se ne uklapaju u navode Jastrebova koji je 'islamizaciju' protegao do sredine 19. vijeka. Natpis na mlickoj džamiji i mnogi mezarluci sa nišanima starijim od cetiri stotine godina to opovrgavaju. Ja vjerujem da ce se na ovim prostorima otkriti još stvari koje ce potvrditi originalnost nišan-ploce na džamiji u selu Mlike. I nije slucajna "zabrinutost" koju pokazuju autori Projekta GOS prema nekim starim islamskim spomenicima u Gori u trenutku kada su neki idejni sljedbenici rušili Aladžu i Ferhadiju. Govoreci o nišanima na zlipotockom groblju, za koje kaže da su stariji od 400 godina, M. Ivanovic zakljucuje: "Neophodno je i ove spomenike prouciti i zaštititi, jer ko zna kakvih se sve znacajnih podataka može pronaci u tim natpisima. One najvrednije i najstarije možda i preneti u Muzej Gore (Muzej nije nikada ni postojao - opaska. S.I.) i spasti ih da na ovoj surovoj vetrometini dalje ne propadaju." Danas, kao i prije nekoliko godina, ovo doživljavam kao nevideni cinizam. To djeluje tako neuvjerljivo i provokativno. To bi bilo kao kad bi vuku dali da cuva ovce. Posebno jak udar na Goru je izvršen u godinama koje su prethodile ratu na Kosovu. Sve je cinjeno da se narod pripremi i suprostavi svojim komšijama Albancima i što više udalji od Muslimana na prostoru bivše Jugoslavije. Ukljucena je cjelokupna mašinerija u cilju realizacije postavljenih zadataka - mediji, politika, umjetnici, škole. Na talasima Radio Gore (iskljucivo namjenjene 'gorancima') mogli su se cuti najnoviji hitovi srpske patriotske muzike - od pjesme Vidovdan do pjesme Poljem se širi miris tamjana (umjesto ljiljana). Dok je još trajao rat u Bosni, za Kurban-Bajram je na Vlaški (kod Vranište) organizovan koncert Cece Ražnatovic. Sa njom je bio i njen suprug, zloglasni ubica i lopov Arkan. U njegovom društvu je bila opštinska politicka vrhuška. Ostavili su fotografije da svjedoce o jednom suludom vremenu. Goru pohode mnogi politicari iz Srbije - od Vuka Draškovica do Zorana Lilica. Zapamcena je Vukova izjava: "Vi cuvate carske livade Dušanove." Miloševica su mnogi vidjeli u Prizrenu. Trpali su ih u autobuse i vozili na mitinge, cak do Beograda. Otišli su da Srbima kažu za koga su glasali na pokradenim izborima krajem 1996. godine. U gotovo svim školama za Dan Svetoga Save prireduju se proslave koje prati kulturni program i kokteli. Tako je bilo i u godinama kada je taj dan bio usred Ramazana. Nekoliko godina tokom leta se u Dragašu organizuje Poetsko-slikarska kolonija na kojoj gostuju slikari i pisci iz Srbije, narocito iz Niša. Opština odvaja novac za širenje kulture, ali na ovim smotrama gotovo da i nema domacih autora. Kultura je mnogo važna stvar, to posebno znaju oni koji se bave politikom. U par navrata Goru su obišli i pravoslavni sveštenici iz Prizrena. Posjetili su neka sela u pratnji sitnih kulturnih "aparatcika" iz Dragaša. Ne zna se tacan povod njihove posjete, ali se može pretpostaviti. Njihov zadatak je najavljen u Projektu GOS. "U svakom selu postoje mesta ili nazivi gde su se nalazila stara srpska groblja i crkvišta... Pa je poslednji cas da se preduzmu mere za njihovu zaštitu, valorizaciju, pa i mogucnu revitalizaciju." Mislim da posljednja rijec u gornjem citatu otkriva pakleni plan skovan na nekom mjestu na kome su i ostali planovi iza kojih su ostajale ogromne žrtve i zgarišta. Gora je imala posebnu ulogu u citavom eksperimentu. Njoj je pripalo pocasno prvo mjestu u "disciplinovanju konvertita" na miran nacin. Svi posljednji ratovi na prostorima bivše Jugoslavije skupo su koštali žitelje Gore. Poslije svakoga rata od Hravtske, preko Bosne, Kosova i najzad Makedonije, mnoge su porodice ostajale bez imovine i egzistencije. Vecinom stradaju nedužni ljudi, domacini koji su citavog života stvarali da bi za nekoliko dana postali potpuni gubitnici. Doduše, ponekad ima lutanja i pogrešnog opredjeljenja, ali to je razumljivo za ljude koji su beznacajni u globalnim okvirima i cija je uloga svedena na nivo posmatraca i navijaca. Ljeto je 2001. godine. Poslije nekoliko godina sela u Gori su ponovo oživjela. Svadbe i suneti na svakoj strani. Mnogi su došli iz Srbije, Bosne, Zagreba i Zapadne Evrope. Stigle su izbjeglice i iz Makedonije. Tamo je ovoga ljeta vruce i naši su ljudi opet na udaru. Ne znaju kako da se postave mada ništa ne zavisi od njih. Pokušali smo, koliko je u našoj moci, da kažemo o Gori iz ugla sasvim drugacijeg nego što je to radeno do sada. Oni koji su pratili ovaj feljton najbolje znaju da li smo uspjeli u tome. Za one koji se bave naukom i pisanjem prilika je da nam upute kritike ili pohvale. S uvažavanjem cemo prihvatiti i jedno i drugo.